WELCOME

subota, 24. lipnja 2017.

MOJ MUŽ JE INSISTIRAO DA IDEM NA ROĐENDAN KOD NJEGOVE MAJKE


Moj muž je isistirao da idemo na rođenda njegove majke iako sam ja bila već u 9-om mjesecu trudnoće, 10-ak dana do termina rađanja. Njegovi roditelji žive skoro 150 km dalje od nas i molila sam ga da ja ne idem, ali džaba. Spakovali smo se i krenuli. Ali 10-ak minuta kasnije počela sam se osjećati čudno i u tom trenutku mi je pukao vodenjak.





Velika količina tekućine se razlila po sjedištu, a kada je to shvatio moj muž, odma se zaustavio i sav bijesan jer sam mu uništila sjedište opalio mi takav šamar da su mi suze krenule na oči. Izvinula sam mu se zbog sjedišta i zamolila da me odveze u bolnicu, ali… on mi je tada otvorio vrata i rekao da se sama snalazim i ako sam mu uništila sjedište, da neću i mamin rođendan. Bila sam zatečena, mislila sam da se šali, a onda me je bukvalno izgurao iz auta na pločnik uz riječi JOŠ TREBA I DA MI SE PORODIŠ OVDJE I DA MI TOTALNO UNIŠTIŠ AUTO… Tako mokra, nikakva sjedila sam na pločniku, plakala, nisam znala šta i kako, kuda… čak nisam imala ni mobitel da koga pozovem, jer moj muž mi ne dozvoljava da ga imam. U tim trenutcima počela sam da gubim nadu, vjeru da ću ikako i doći do bolnice, kroz glavu mi je prolazilo milion crnih misli, a tada se pored mene zaustavio neki meni nepoznat automobil, baš moćan i iz njega je sav zabrinut izašao neki mladić.
Objasnila sam mu da se porađam, a on me podigao i uveo u svoj automobil te velikom brzinom uputio ka bolnici. Nakon što sam se porodila u sobi me je dočakao buket ruža, brdo posjete, skova, voća i poruka od tog mladića, da ako mi ikada išta bude trebalo da mu se slobodno javim i njegov broj telefona.





Vjerovatno je pomislio da sam sama, da nemam nikoga… Od tada je prošlo 3 mjeseca, sa mužom ista stvar, svako jutro šama za “dobro jutro” ne znam, sve češće razmišljam… možda nije uredu, ali… razmišljam da pozovem onog momka, da mu sve ispričam, ne znam, možda je u onom trenutku nešto više osjetio prema meni, možda bi prihvatio mene i mojju djevojčicu… a možda sve umišljam u želji da pronađem izlaz iz ovog pakla :(… Tek su mi 22 godine jednostavno premlada sam da bih cijeli život preživljavala ovo šta mi muž iz dana u dan radi. Bože pomozi mi  MUŽ ME UBIJA!!!

0 komentari