Imam 21 godinu, zaposlio sam se s 17 imao sam izbora unatoč teškoj financiskoj situaciji mojih roditelja da nastavim školovanje, naravno odbio sam jer u tom periodu sam želio zarađivati svoje novce na neki način se “osamostaliti” i naravno njima pomoći. I tako sad vec mjesec dana razmišljam kud ovakav način života vodi, inače sam “terenac” i ubija me pomisao ta da samo vikendom imam zivot… Svaki dan iste ljude gledam, stan-posao i tako u krug, imam onoliko koliko mi treba ali praznina u meni je prevelika..
Ljut sam na nepravdu na to što ne mogu više vremena provoditi s curom, prijateljima, obitelji, na to što svoje najbolje dane života trošim na ovom mjestu, jer u rodnom gradu posla nema da preživim mjesec ja i familija.., svi letimo za nekakvim novcima i necemu materijalnom, džaba sve ako je čovjek ne ispunjen. Jesam mlad ali ne bih se volio navikavati na ovakav način života i da se s 50 god zateknem i zapitam “gdje sam bio i što sam radio”… Sreća se ne može kupiti novcem!
0 komentari