Supruga i ja smo radili na djetetu 12 godina. Ona je bila jako nervozna, polako ludila, sve je moralo biti savršeno u kući, čak je i krov počela da riba izbjeljivačem. Nakon godina i godina bezuspješnog pokušavanja, vantjelesnih, pregleda, injekcija, odlučimo da usvojimo.
Usvojimo curicu, 10 godina, ko lutka. Tu naši problemi počinju.
Mala je bila teška ovisnica o svim vrstama droga. Radila sve i svašta za doze, na kraju pobjegla od kuće i predozirala se u nekoj napuštenoj zgradi. Sve smo pokušali da je spasimo, ali spasa nije bilo.
Nakon svih dešavanja i godina poslije toga, osjećaji su nam pomješani. Da li nam je Bog pomogao što nam nije dao djecu? Ili ne? Djeca bole? Jel nam bolje bez njih? Nikada nećemo saznati…
0 komentari