Kako izgleda borba sa rakom, znaju oni koji su se suočili sa ovom opakom bolešću. Marica Brkić iz sela Svetozar Miletić je jedna od takvih boraca. Njenu pričuvam prenosimo u cijelosti, svaki detalj je tu. Rak ovako izgleda, iskreno i bez uljepšavanja.
“Rođena sam u Bosni, pedesetih godina prošlog vijeka i kao djevojka sam došla u selo Svetozar Miletić, blizu mađarske granice da berem kukuruze.
S jeseni zna u ovim krajevima ponekad biti lijepo vrijeme, al’ bude i kiše i mraza pa je ledeno do Boga. Sve sam to morala trpjeti i raditi.
Kukuruzi u Bosni baš ne rađaju, a dobri su za hraniti stoku. Svoju sam zaradu u kuruzu vozom poslala mojima kući, a ja sam se udala i ostala u Bačkoj.
Vrijedno sam radila, muž mi je malo više pio, pa sam sama morala da brinem i o kući, djeci, bašti i njivi.
Imali smo kravu I puno stoke, kosila se trava, vozilo sijeno, nisam mogla sebe štedjeti niti svaki čas ići lekaru.
Godine 1986, kad sam imala malo više od 30, jedan sin mi je bio u petom razredu osmoljetke, a dva blizanca u drugom, jako su me zaboljela prsa pa sam morala u bolnicu. Doktor mi rekao da mi života nema i da ću umrijeti.
Odsjekli su mi levu si*u. Poslije operacije sam išla u Osijek na zračenje. Tad se tamo išlo. Sve je bila jedna država.
Nisam baš imala puno posjete, nije se moglo tako lako putovat. Posjetile su me doktorica i medicinska sestra iz Sombora
Baš sam se zaprepastila! Al’ mi bilo milo! Poslije te terapije, bilo mi bolje.
Devet godina je prošlo kako sam operisana, navikla sam da se služim i lijevom i desnom rukom jer se u seljačkoj kući mora uvijek raditi da bi se preživjelo.
Boljelo je, ali – što ću. Kad utom, šta se desi, nešto mi nije dobro ni u desnoj si*i. Ja opet k ljekaru.
Zlo! Moram ponovo na operaciju. Toliko se zagadilo da ću možda ostat i bez druge si*e.
Moja tri djeteta su za tolko godina od prve operacije bogme porasla, ali su još uvijek nejački I znam da im još puno trebam.
Gledam ih I nešto su mi daleko, kao i da im nisam mater. Ili će biti kad odem u bolnicu kao da nemaju majku.
Muž i dalje pije, vječito mu flaša rakije pri ruci. Jedan od blizanaca mi kaže:
“Tata je sinoć bio pijan i reko je da ćeš ti mama umrijeti. Mama, hoćeš li stvarno umrijeti?”. Srce mi se cijepa, al’ ništa ne govorim. Teško mi na srcu.
Pođem u bolnicu, a muž pijano i bezočno viče za mnom: “Ako ti odrežu i drugu si*u, ne vraćaj se kući. Šta ćeš mi!”. Šutim i jedem se u sebi.
Djeca mi ostadoše sa zaovom. Nikad se nije udavala, nema svoje djece, ali hoće i meni i njemu, nesretniku, da pomogne.
Osjećala sam se kao da me je neko osudio da pred vozom nosim fenjer i da će me svaki čas ona velika mašina satrati.
Ma, i tu sam drugu operaciju izdržala. Ništa se nisam bojala. Ušla neka snaga u mene, pa me drži na životu.
Muž mi se poslije objesio. Ko da je veći teret bio na njemu, neg na meni. I ko da se ja nisam isto tako mogla poništit. A što bi nam djeca?
I ovako je bilo jako teško. Jedan od blizanaca se rano oženio. Ona bila puno starija od njega.
Mislio je, valjda, da će snaja odmjenit mene, a ona ubrzo napusti i njega i još nam ostavi dijete.
Još veći teret svima nama. Sreća, pa mi zaova uvijek pri ruci, kuva, kopa u bašti, namiruje stoku, ma sve, brate, što treba.
Opet sam 1988. morala na operaciju. Sreća, nije bilo zloćudno. Ma, ima nešto što me čuva u životu!
Evo već dulje od 25 godina da sam se prvi put operisala, pa potom zračila i ostala živa. Drugi i treći put mi bilo lakše.
Znala sam šta će mi radit’. Bio me stra’ rezultata, ali, dao Bog, pa je bilo dobro.
Sudbina mi bila taka, od rođenja me pognala sirotinja, kroz život me pritiskao rad, teret i bol, muž mi nije bio od prave pomoći, rakija ga preuzela, a njegova ga muka otela od mene i djece.
A, što ću? Mora se živjet’!”.
Izvor: zena.blic.rs
0 komentari