Ilija je radio u gradskoj čistoći, a tih dana je čistio odvod pored jedne osnovne škole. Priču o njemu i djevojčici koja mu je uljepšala dan vam prenosimo u cjelosti.
“Nikada nisam vidio bilo kakvu ljubav ili da neko brine za nas. Kada radim imam osjećaj da me ljudi gledaju kao da sam izašao iz pakla.
Ne mogu nigde da sjednem ni da popijem čaj. Ljudi gledaju na nas kao da gledaju prljavštinu. Bilo je dana kada sam krio suze nakon što bi me stranci uvrijedili bez ikakvog razloga.
Bio sam uvjeren da na ovom svijetu nema ljubavi za siromahe. Prije deset godina radio sam pored škole. Moj posao je bio da očistim odvod i popravim. Blokirali smo ulicu i radovi su trajali nekoliko dana tako da su djeca morala pješke do škole.
Pažljivo sam svakodnevno radio svoj posao, trudeći se da budem neupadljiv i da nikome ne smetam. Jednog dana prišla mi je jedna djevojčica, nasmiješila se i rekla:
Prije nego što sam mogao bilo šta da joj odgovorim otac ju je odvukao govoreći da nikada ne razgovara sa nepoznatim osobama. Osjećao sam se užasno, mislio sam da joj je vjerovatno rekao kako su radnici poput mene odvratni.
Sedam dana svakodnevno je dolazila sa istim pitanjem zbog čega sam tako prljav. Nikada nisam imao priliku da joj odgovorim jer bi je njen otac uvijek odvukao. Tih noći nisam mogao spavati smišljajući lep odgovor na pitanje “zašto sam prljav”.
Siromasi ne mogu biti stalno čisti, mi smo rođeni u prljavštini, odgajaju nas u prljavštini i umiremo u prljavštini i nikoga nije briga kada prljavi napustimo ovaj svijet. Nisam joj ništa od toga mogao reći. Želio sam da brzo završimo posao i da nikada više ne vidim tu djevojčicu.
Posljednjeg dana kada smo završavali posao, škola je bila zatvorena. Bio sam jako umoran i tužan, ali sam osjetio olakšanje, spakovao sam sve stvari i spremao se da odem kada je odjednom dotrčala ona mala djevojčica. Nije mogla pravilno da diše kada je stigla, koliko je trčala. Čekao sam da čujem isto pitanje, ali nije ništa rekla osim što se smijala.
Pitao sam je gdje joj je oatc, a ona mi je pokazala auto koje je stajalo podalje od nas. Čekao sam da čujem istu stvar. A onda je izgovorila: “Čiko, volite li crvenu boju?”
Ruke je držala iza leđa i u njima se nalazio paketić koji mi je nakon par sekundi stidljivo predala. Njen otac je zasvirao i ona je brzo rekla:
“Ne mogu čistiti odvode ali vam mogu pomoći da budete čisti. Ova košulja je za vas”.
Nisam stigao ništa da kažem jer je otrčala nazad u kola svog oca.
Ona mi je dokazala da ljudska bića još uvijek brinu jedna za druge. Ne znam gdje je sada ili šta radi. Svakoga dana molim Boga da je čuva, gdje god da je ova mala duša”.
Izvor: sandzakpress.net
0 komentari