Oko 40.000 izbjeglica iz BiH je utočište potražilo i našlo u Berlinu. Najveći dio njih se nakon rata morao vratiti u BiH. Tadašnja berlinska opunomoćenica za pitanja stranaca, Barbara John danas žali zbog toga. April 1992. godine. Slike sa televizijskih ekrana koje mnogi Berlinčani neće lako zaboraviti. Vozovi prepuni izbjeglica iz BiH koji su se zaustavljali na berlinskoj željezničkoj stanici Zoo. Mnogi od izbjeglih nisu ni u najgorim košmarima sanjali da će na ovakav način upoznati željezničku stanicu o kojoj su čitali u čuvenoj knjizi „Mi djeca sa kolodvora Zoo". Umorni od puta su izlazili iz vozova, dočekivani od predstavnika humanitarnih organizacija koje su im nudili vodu i hranu i nakon toga ih smještali u improvizovane izbjegličke domove. Berlin, jednako kao i tokom masovnog dolaska izbjeglica iz Sirije prošle godine, nije bio pripremljen za prihvat tako velikog broja prognanih, njih oko 40 000 koji su tokom aprila i idućih mjeseci došli u njemački glavni grad.
Tadašnja opunomoćenica berlinskog senata za pitanja stranaca Barbara John je znala da njen ured stoji u posebnoj odgovornosti u pružanju pomoći izbjeglicama. Bila je,kaže, kao i mnogi drugi Berlinčani, šokirana izbijanjem ratova na području tadašnje Jugoslavije, koja je i za nju dugi niz godina bila zemlja mira i stabilnosti. Prvi „gastarbeiteri " su u Njemačku pa i u tada Zapadni Berlin došli nakon 1968. godine, poslije sklapanja sporazuma o razmjeni radne snage između tadašnje Savezne Republike Njemačke i Titove Jugoslavije, sa njima je Johnova imala dobra iskustva.
Oni su mahom bili organizovani u jugoslovenske klubove, koje je berlinski senat preko njenog ureda finansijski podržavao. A onda ratne devedesete i podjela jugoslovenskih klubova na nacionalne: hrvatske, srpske pa i prvi bosanski klub „Behar", koji se aktivno angažovao u prihvatu izbjeglih.
Dolaskom izbjeglica u Berlin su osnivani i brojni drugi klubovi, koji su se brinuli za prihvat izbjeglica i njihovo bolje snalaženje u milionskom gradu. Barbara John navodi da je bilo problema naročito oko smještaja tolikog broja prognanih, kao i prilikom regulisanja njihovog statusa. Većina njih je dobila tzv. Duldung, dozvolu boravka koja im je omogućavala samo privremeni ostanak u Njemačkoj, za vrijeme trajanja rata u BiH, bez prava na rad. Starija djeca su također teško dobijala mjesta za daljnje školovanje.
Ova političarka, iako članica konzervativne hrišćansko-demokratske unije (CDU), koja naročito u to vrijeme nije posebno podržavala liberalniju politiku prema strancima, je bila drugačijeg mišljenja. Smatrala je da se izbjeglicama treba značajnije pomoći i pokazati im da su dobrodošle. Njen ured je već 1992. godine pokrenuo časopis „Navigator“ koji je nudio sve relevantne informacije o boljem snalaženju novodošlih u milionskom gradu.
Johnova se sjeća i da je veliki dio Berlinčana u to vrijeme bio spreman da pomogne. Kroz smijeh navodi kako je često dobijala „politički nekorektne“ telefonske pozive tipa: „G-đo John mi bismo rado prihvatili jednu malu bosansku djevojčicu plave kose i očiju“. Radovalo bi je više, dodaje, da je bilo više onih koji su željeli prihvatiti romske familije, koje su u nekim izbjegličkim domovima bile diskriminirane od strane drugih izbjeglica iz BiH.
Kraj rata i programi za povratak
Završetkom rata 1995. godine, sjeća se dalje Barbara John, se smanjivala i spremnost tadašnje njemačke vlade i berlinskog senata da se izbjeglicama dozvoli daljnje pravo ostanka. Na konferenciji ministara unutrašnjih poslova njemačkih saveznih zemalja u aprilu 1996. je donesena odluka da se izbjeglice moraju početi vraćati u BiH. Barbara John dolazi na ideju da preko svog ureda pokrene programe finansijske pomoći izbjeglicama u njihovom povratku.
U tu svrhu pet puta posjećuje BiH, razgovara sa predstavnicima vlade i različitih opština te nudi pomoć u obnovi kuća povratnika, ali i u obnovi infrastrukture, nudi finansijsku pomoć firmama koje bi povratnicima ponudile posao. Na početku, priča, nije svugdje nailazila na otvorena vrata, naslušala se reakcija tipa: „neka ostanu tamo gdje su pobjegli, mi želimo pomoć za one koji su ovdje preživjeli sve strahote rata, njima je daleko gore“.
Pod pritiskom tadašnje njemačke vlade predvođene CDU-kancelarom Helmutom Kohlom je veliki dio izbjeglica iz BiH morao napustiti Njemačku, dobar dio njih je utočište potražilo u drugim zemljama koje su ih htjele prihvatiti, poput SAD-a, Novog Zelanda ili Australije. U Njemačkoj i Berlinu su mogli ostati samo posebno traumatizirani koji su dobili legalno pravo boravka. Barbara John je, kaže, naročito ponosna na njihovu djecu, koja su završila fakultete i danas rade kao ljekari, advokati, menadžeri.
I danas s nekim od njih ima kontakte, oni su joj zahvalni , jer se zalagala da mogu studirati u Berlinu, dobiti stipendije. Neki od njih su postali i političari, dodaje kroz osmijeh, možda neko od njih jednog dana postane nova opunomoćenica za strance. Johnova je naime bila prva opunomoćenica za pitanja stranaca u cijeloj Njemačkoj. Na ovu fukciju ju je 1981. godine imenovao tadašnji berlinski gradonačelnik Richard von Weizsäcker, koji je od 1984. do 1994. bio i njemački predsjednik.
0 komentari