Neki dan stojim u redu u marketu a ispred mene neka dva muskarca imaju mozda po 50-ak godina. I dok cekamo njemu zazvoni mobitel,kada ga je izvadio to je bio neki stari mobitel prahistorijski i javlja se i govori:
“ma bravo ljubavi tatina! Bravo srce tatino najljepše i najpametnije!!! bolju vijest nisam mogao da čujem” Kada je zavrsio razgovor govori ovom covjeku kako ga zvala kcerka i javila mu da je polozila najtezi ispit na faksu i da je dala uslov.
I bas mi je nekako bilo drago kada sam cula kako siromasne ljude cine sretnim male stvari.
Ja i moja porodica imamo baš mnogo novca, ali mog tatu u životu nisam vidjela da je ni blizu sretan kao onaj šovjek iz marketa. Čudno će da zvuči, ali nekako sam ljubomorana na onog čovjeka, iako je siromašan. Voljela bih da barem jednom u životu osjetim da je tata baš ponosan sa mnom, ali ne vjerujem da će se to ikada desiti.
0 komentari