Društvenim mrežama ovih se dana počeo širiti tekst, odnosno podsjetnik na prijašnja vremena i život onih koji su rođeni 1950-ih, 60-ih i 70-ih godina.
”Rođeni smo normalni i preživjeli smo i iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes …
Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imamo kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolšuhama …
Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta, a ne iz bočica kupljenih u velikim trgovačkim lancima.
Dijelili smo flašicu cockte, kole ili nare s našim prijateljima i nitko nije umro zbog toga …
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili sokove koji su i tada bili puni šećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se stalno igrali vani …
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3,
kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje ionako nije bilo previše.
Nerijetko nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljski šamar bio dio odgoja, a bez zlostavljanja u obitelji.
I nikad nije bilo problema.
Provodili smo čitave dane praveći trkaće daske od otpada iz podruma ili šupe, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica, naučili smo kako riješiti problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje.
Mi prijatelje nismo dodavali, nego ih vremenom stjecali! Nismo imali ni probleme s koncentracijom u školi …
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i odgojitelja pa smo ipak završavali nekakve škole.
Nama nisu prodavali drogu ispred škole. Nismo imali playstation, nintendo, x-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji,
samo dva i to drugi tek od popodne, nismo imali video rekordere, surround sound, mobilne, kompjutere, internet, pet sobe …
Mi smo imali prijatelje i družili smo se s njima!
Padali smo s drveća, znali da se izrežemo na staklo, slomimo zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.
Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili tvrđave od snijega, bacali petarde za Novu godinu, čitali hrpe stripova i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Vozili smo se biciklom ili išli pješke, dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti svijeta. Naše generacije su dale najbolje izumitelje i znanstvenike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim!
Čestitam! Možda ćeš željeti podijeliti ovo s ostalima koji su imali sreće da odrastu kao prava djeca, prije nego što su odvjetnici, države i vlade počeli određuju kako treba živjeti!
Možda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vašoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali!
Pozdrav generacijo i živjeli! Svatko od nas je anđeo sa samo jednim krilom, a letjeti možemo tek zagrljeni!
izvor: http://recepti.slatki-recepti2.info
0 komentari