Bila sam u gradu i podigla djedovu penziju, tačno 214 eura.
Kada sam kupovala kartu na autobuskoj zaboravila sam novčanik na pultu, to sam shvatila u autobusu na pola puta. Hladan znoj me oblio, zamolila sam vozača da stane, da izađem i da se nekako vratim. Nakon 10-ak minuta pješačenja, trčanja, stao mi je neki momak sa autom i povezao do grada. Kada sam došla, novčanika nije bilo, neko ga je već pokupio.
Mislila sam da ću da umrem od muke, nisam imala ni za kartu do mog sela. Sjela sam i počela da plačem. Nakon nekih pola sata zazvonio mi je mobitel, nepoznat broj, javljam se, kad neki muški glas kaže, imam vaš novčanik, pa gdje ste trenutno da vam ga donesem, evo sat vremena pretražujem novčanik nebili našao neki kontak sa vlasnikom.
Koja sreća, neopisiv osjećaj, za nekih 10 minuta momak je bio na autobuskoj, zahvalila sam mu se i ponudila mu 10 eura u znak zahvalnosti, što je on odbio i čak, ponudio mi da me odveze do mog sela. Pristala sam, kako se u roku sat vremena može sve promijeniti, život je čudo i još nešto, momak mi se mnogo svidio, ne odvajam se od telefona, sve mislim nazvat će me i reći kako sam se i ja njemu svidila. Od tadje prošlo 2 mjeseca, da li su moja očekivanja realna?
0 komentari