Moj otac, moj idol je preminuo prije 7 mjeseci, rak pluća, bez ikakvih simptoma, sve se brzo odigralo, od zdravog čovjeka od preko 100 kila, uvijek spremnog na šalu, divnog čovjeka, oca, supruga, prijatelja… nije ostalo ništa za samo mjesec dana.
Srce mi je od tuge pucalo i najteže mi je palo kada sam ga vidio u pelenama vezanog za krevet, svjestan svega i znam koliko mu je bilo teško zbog toga, da vrši nuždu pored nekoga i sve te stvari. Molio me da ga ne posjećujem u bolnicu i da ga ne gledam takvog. Želio je da ga pamtim kao osobu kakva je bila prjie opake bolesti. PRVI PUT U ŽIVOTU DA GA NISaM POSLUŠAO I DA SAM PREKRŠIO NJEGOVU RIJEČ i mislimd a sam pogriješio, iako bih vjerovatno ponovo uradio isto.
Ne moogu da započnem normalan život, sve te grozne slike su mi pred očima, lim zažmirim vidim ga kako pati, kako pred mojim olima umire… Kada zaspanem sanjam ružne snove. Fali mi, fali mi iz 1000 razloga i znam da se sada na neki način ljuti na mene jer sam zapustio i fakultet i treninge i djevojku… SVE i koliko god se trudio da nastavim, NE MOGU, kao da su mi i noge i ruke vezane nekon nevidljivom niti, niti koja se zove TUGA 🙁
0 komentari