Kao djevojčica išla sam u školu u naselju koju su pohađali samo oni čiji su roditelji bogati. Ja sam bila jedan izuzetak. Moj otac bio je konobar u jednom pubu, a majka je bila čistačica u školi. Uvijek su me svi ponižavali zbog poslova mojih roditelja, jer su njihovi roditelji poznati i zarađuju mnogo para.
Jedan dan mi je prišao momak s kojim sam trenirala košarku i pitao me da li je moj otac konobar. Potrudila sam se da ostanem pribrana i strpljiva pa sam mu samo odgovorila kako me otac čeka kako bi me otpratio na utakmicu. Tada se glasno počeo smijati jer očito nije shvatio šta sam mu pokušala time reći. Odlučila sam da mu pojasnim. Rekla sam mu: “Gledaj me i slušaj. Tvoj otac radi kao političar i zgrće veliki novac, ali on nikada nije kući sa vama. Da ne trošiš njegove novce, ne bi znao ni da postojiš kao njegov sin. Nikada te nije dovezao na trening, a tek došao pratiti tvoju utakmicu sa tribina. Moj otac uvijek je uz mene.
Dok me ti u školi ponižavaš, moja majka to gleda i onda me sjeća na to zašto ja nikada ne bih voljela biti ti. Kada stignem kući, svaki put ja znam da će me otac poljubiti i reći koliko me voli. Možda meni moji roditelji nikada neće uspjeti priuštiti ono što tebi tvoji uspjevaju, ali kada god su mi zatrebali bili su tu za mene.” Vjerujte mi, i sama sam bila iznenađena, momak je otišao plačući.
0 komentari