Mnogi Hrvati iseljavaju se u inozemstvo, a među njima i Zadrani, u nadi da će tamo pronaći dobar posao i zaraditi za pristojan život.
Iako oni koji odu vrlo često o svemu govore u superlativima, pa se stječe dojam da su Njemačka, Italija ili Irska obećanje zemlje, stvarnost je, čini se, potpuno drugačija.
Supružnici Ivan i Ana Jurić proveli su šest mjeseci u Frankfurtu, te se prije nekoliko dana vratili u Zadar. O tome što su očekivali kad su otišli u Njemačku, a što ih je snašlo, otvoreno su iznijeli u razgovoru za portal Kalelarga.
Upali u dugove
“Oboje smo bili bez posla, Ana duže vrijeme, a ja sam radio u jednoj zadarskoj firmi u kojoj mjesecima nisam dobio plaću. U početku smo se oslanjali na pomoć rodtelja, tonuli u minus i na kraju se našli u bezizlaznoj situaciji. Kako u Njemačkoj imamo rodbinu, otišli smo kod njih, a oni su nam obećali pomoći naći posao.” – počinje Ivan svoju priču.
“Došli smo tamo, oni su imali mali stan u kojem nije bilo mjesta za sve. Stiskali smo se i spavali u dnevnom boravku. Ana se zaposlila kao njegovateljica jedne starije žene, a gazde su joj ponudili smještaj, stan i hranu, te plaću 1.500 eura. Pristali smo na to jer smo smatrali da je to privremeno. Ja sam se zaposlio u građevini. Kako nisam bio stručnjak za to, nisam bio baš najbolje plaćen.” – kaže Ivan.
Odlazak u Njemačku
Ana ističe kako joj je posao u početku bio u redu, međutim, gazde su imali sve više zahtjeva od nje.
“Na kraju sam bila njegovateljica, čistačica, kuharica, kućna pomoćnica, odlazila u nabavku spize i po cijele dane se ubijala od posla. Davali su mi plaću za jedan posao, a u biti sam radila četiri posla. Dizala sam se ujutro u šest, a lijegala u ponoć. Vrlo često sam i noću znala skakati. Muža praktički nisam ni viđala jer sam po cijele dane njima bila na raspolaganju. Osjećala sam se izrabljeno, ali sam trpjela. Čuvala sam svaki euro jer smo morali vraćati dugove, kredit, a kartice smo u Hrvatskoj ispeglali do krajnjeg limita i dolazile su na naplatu.” – kaže Ana Jurić.
Ivan Jurić ističe kako je od jutra do mraka radio teške fizičke poslove u građevinarstvu, za plaću od 1.900 eura.
Cjelodnevni rad
“Bilo je teško, ali računao sam da moram izdržati. Bio sam i na teret rođacima kod kojih sam spavao, ali nije mi se isplatilo uzimati stan kad je Ana bila na raspolaganju cijeli dan gazdama i tamo je spavala. Mjeseci su prolazili sporo, svaki dan je bio isti, bilo nam je teško, ponekad neizdrživo, ali cilj nam je bio ostati što duže, uštedjeti novac i onda se vratiti u Hrvatsku.” – prisjeća se Ivan.
Nakon šest mjeseci skupili su dovoljno da imaju za pokriti dugove i uz pažljivo raspolaganje novcem, živjeti neko vrijeme i bez posla.
“Sad smo tu, nadamo se naći neki posao i nastaviti živjeti. Nije nam žao što smo išli tamo, izvukli smo se iz dugova, ali bilo je mukotrpno. Nitko normalan to ne može nazvati boljim životom. Slično je mnogim našim ljudima koji su tamo. Ako ne znaš dobro njemački, onda ti je sužen izbor poslova. Uglavnom, sve se svodi na rad i spavanje. Ne bih mogao tako živjeti duže vrijeme, a kamo li cijeli život.”
Mukotrpno zarađen novac
Ana dodaje kako se samo nasmiju kada čuju kakve priče se u Hrvatskoj pričaju o poslovima u inozemstvu.
“Evo zato smo htjeli ispričati svoje iskustvo, pa da ljudi znaju gdje idu i što ih čeka. Ako moraju i nemaju drugog izbora, neka odu, zaraditi se može svakako više nego kod nas, i posla uvijek ima, ali neka znaju što ih čeka.” – zaključuju na kraju supružnici Ivan i Ana Jurić.
izvor: http://sehara.net
0 komentari