Sinoć sam bio sa ženom u krevetu, ja sam ležao a ona sjedila na meni nabijala se i nešto smo se zezali. Poškakiljao sam je i kako se zasmijala i malo se izvila, tek tad sam osjetio koliko je smršala. Držao sam je za struk i doslovno mogao prebrojati rebra. Srce mi se slomilo.
Nemamo puno, ja radim dva posla i još sa strane ako ugrabim nešto, ona u prodavnici. Oboje sa fakultetom a nekad doslovno sklapamo kraj s krajem. Međutim, ona se nikad nije požalila.
Ni kad se skupimo i spavamo u kuhinji pored peći jer je spavaća hladna, ni kad jedemo makarone cijelu sedmicu. Duša me boli što ne mogu da je obradujem nekim komadom odjeće ili šminke, a o putovanjima da ne govorim. Osjećam se kao najveći propalica jer ženi koju volim ne mogu da priuštim osnovno. Eto, negdje sam morao istresti dušu, a borit ću se da joj bude bolje sve dok ne izdahnem!
0 komentari