90-ih sam u ratu izgubio nogu ostao invalid, mrzio sve osim mojih hrvata i srbe, bošnjake… Vremenom mi se stanje noge pogoršalo i morao sam i ono malo što je osalo odstraniti kako bih ostao živ. Jedini način za to je bila operacija u jednoj Francuskoj bolnici. Nakon što sam otišao tamo glavni doktor je bio Aleksandar rodom iz Beograda. Nisam bio u situaciji da odlučujem i morao sam se prepustiti njemu pod nož. Uradio me fantastično, iako su šanse da preživim bile minimalne. Vjerovali ili ne jedna velika nesreća me je natjerala da zamrzim sve što ne smatram mojim, a druga mi je potpuno otvorila oči i da vidim da smo mi svi isti ljudi koji samo žele da žive jedan normalan život, nebitno koje nacije, a da pojedinci već godinama bacaju kost među nas samo da bi njima bilo dobro. Progledajmo braćo i sestre i ne dozvolimo da radi pohlepnih pojedinaca iz svih nacionalnih skupina mi obični smrtnici ostajemo bez dijelova tijela, voljenih osoba, bez života, bez obroka.
0 komentari