Rodila sam mrtvog sina… Nakon 7 godina pokušavanja, dvije vantjelesne oplodnje konačno sam ostala trudna. Bila sam sretna, ali moj muž je načisto poludio od sreće kada smo saznali. Tih 9 mjeseci iščekivanja dugo željenog djeteta je najljepši period u našim životima, ali… rodila sam sina koji nije davao znakove života 🙁 Tišina umjesto očekivanog plača, uh… mnogo bolno.
Doktori su davali sve od sebe da ga vrate, da ga ožive, ali minute su prolazile plač se nije začuo. Nakon višeminutnog oživljavanja, koje sam svojim očima gledala, očima punih suzna doktor mi ga je donio u naručje, primila sam ga i u bolnoj tišini prislonila uz sebe, uz svoje grudi… nadala se nekom čudu, molila Boga, a onda je glavna sestra prišla i rekla da joj mog anđela predam, da ga… nosi :(. Molila sam je da mi ga ne dira, da mog sina ostavi još barem malo, ali kako mi je rekla kod mene je u naručju bio skoro sat vremena i jednostavno morao je doći i taj trenutak.
Ta bol koju sam osjetila dok ga je iznosila iz sobe ne može se mjeriti ni sa čime u životu. Tada sam doživjela slom živaca… mjesecima se oporavljala, ali nikada se potpuno oporavila nisam. 4 godine su prošle, a bol je sve veća. Smatram sebe isključivim krivcem za smrt mog anđela, jednostavno nesposobna sam, razočarala sam i sebe i svog muža
0 komentari