Moj djed koji ima 85 godina živi sam u jednom malom stanu, rijetko ko ga posjećuje od djece, a i on sam rijetko izlazi vani. Juče sam baš bio kod njega, a obzirom da se preko puta njegove zgrade okupljaju penzioneri,
igraju šah, domino i tako to pitao sam ga zašto i on nekada ne ode do njih, da se druži, obzirom da je još uvijek pokretan i normalno hoda po stanu. Ono šta mi je odgovorio zapamtiti ću za cijeli život, vjerujem da ćete se i vi koji čitate zamisliti nad svojim životima.
Rekao mi je, morati ću da citiram: “E sine moj, prije 70 godina baš na onoj klupi sam prvi puta poljubio tvoju baku…” pogledao je u pravcu te klupe i počeo da plače kao malo dijete.
Baka je umrla prije 12 godina… e to je ljubav, život, prava vrijednost, a ne glupi mobiteli, tableti, automobili… Da li je moguće u današnjem vremenu ostavriti takav odnos sa nekim? Ja ću da se potrudim, imam 16 godina i nadam se da ću nekoga i da će taj neko mene voljeti kao što su se voljeli moj djed i moja baka
0 komentari