Idem gradom prekjučer, prolazim pored jedne cure u invalidskim kolicima, u prolazu ne pogledam u nju već u natpis, skuplja novac za bolesnog oca. Prođem dalje svojim putem, jer sam i ja sirotinja bez para i ljut, depresivan. Ali se ipak vratim, izvadim zadnjih 100 kuna koje sam uštedio i imao u novčaniku. Dam joj, ona se rasplače, krene me zagrliti, ali ja se uplašim pa se odmaknem, ali onda ju ipak zagrlim. Kaže mi Bog te blagoslovio, odvratim joj nema Boga, Bog ne voli sirotinju. Kaže ona itekako ga ima, ti si dokaz da ga ima.
Pričala mi je kako je doživjela prometnu nesreću i ostala u invalidskim kolicima, kako skuplja novac za oca koji mora ići na još jednu operaciju. Pričala kako joj Bog daje snagu, nisam mogao vjerovati, tako sretna i puna života, a takva nesreća ju zapala. A ja sam zdrav, jedino ljut što nemam više para. Taj razgovor sa nepoznatom curom me potaknuo na razmišljanje, da li sam ja uopće svjestan koliko sam sretan, da li cijenim što sam zdrav.
Da li cijenim što su mi u familiji svi zdravi. Tko sam ja da niječem postojanje onoga odozgora, obična osoba koja misli da je njegov najveći teret što nema para, a pare dolaze i prolaze… a ne vidi koliki je teret biti bolestan, nepokretan, a takva osoba koju je to zadesilo i dalje je sretna, čak zapostavlja svoje zdravlje pomažući svome ocu. Nevjerovatno.
0 komentari